ISTORISKI RAZVOJ BOSANSKOG JEZIKA

Bosanski jezik, kao i drugi slovenski jezici na Balkanu nosi korijene iz praslovenskog i staroslovenskog jezika. Samostalno je počeo da se razvija od XI vijeka, od uspostavljanja jedinstvene geo-političke cjeline imenovane Bosnom i prvih pisanih spomenika na bosanskom narodnom jeziku.

Ako pratimo razvoj pisanog jezika od XI vijeka do današnjih dana, možemo reći da postoje pet razvojnih faza, kroz koje je bosanski jezik prošao. Periodi su povezani u skladu sa istorijskim razvojem države Bosne i Hercegovine i ograničeni su velikim brojem istorijskih događaja a time i promjena koje su se u Bosni a i vezi Bosne događali.

BOSANSKI JEZIK XI-XV VIJEKA
DOBA SREDNJOVJEKOVNE BOSANSKE DRŽAVE

1. U ovom periodu nailazimo na zastupljenost narodnog jezika i ikavice.
2. Period kada dolazi do pojave prvih pisanih spomenika. Najstariji sačuvani trag bošnjačke pismenosti na glagoljici je natpis sa crkve u Kijevcima kod Prijedora iz XI vijeka. Iz XII vijeka imamo sačuvana dva rukopisa u fragmentima koji su pisani poluoblom bosanskom glagoljicom: Grškovićev odlomak i Mihanovićev odlomak.
S kraja XII i početka XIII vijeka imamo i takozvani Splitski odlomak. Za bosanskog feudalca Hrvoja Vukčića Hrvatinića između 1403. i 1415. piše se Hrvojev misal, takođe glagoljicom. 3. U periodu od XIII-XVI vijeka tekstovi su pretežno pisani na kamenu.   To je tzv. epigrafika, tj. lapidarna-„kamena“ pismenost (pisano je na stećcima, građevinama i stolicama). Padom Bosne i njene crkve, dolazi do nestajanja glagoljice. Za razliku od glagoljice, ćirilica je pismo koje je bilo mnogo raširenije, stoga imamo mnogo više sačuvanih spomenika upravo pisanih ovim pismom. Ovo pismo se razlikovalo od istočne makedonsko-raško-zetske ćirilice. Ovdje je riječ o zapadnoj ćirilici – bosanskoj ćirilici-bosančici. 4. Humačka ploča je najstariji pisani spomenik, pisan bosanskim jezikom. Nastala je krajem X ili početkom XI vijeka. To je natpis na Crkvi svetog Mihajla u Humcu kod Ljubuškog u Hercegovini.
5. Natpisi sa Kulinove crkve u Biskupićima-Mihanovićima kod Visokog iz sredine XII vijeka (Kulinova ploča), i natpis sa Crkve Kulinovog velikog sudije Gradiške iz Podbriježja kog Zenice (XII-XIII vijek). ćiriličnim pismom, tj. bosančicom, a upućena je bila Dubrovčanima.

7. Kulinova poveljaje najstariji pisani spomenik na narodnom jeziku svjetovnog karaktera (iz 1189. godine), pisan bosanskim ćiriličnim pismom, tj. bosančicom, a upućena je bila Dubrovčanima.

BOSANSKI JEZIK 1463-1878. GODINE
TURSKO DOBA

1. Narodni jezik koji je bio u upotrebi dobija naziv bosanski, koji je u bliskoj vezi sa turskim, arapskim, i persijskim, s jedne strane i očuvanja upotrebe vlastitoga govora srednjojužnoslovenskoga tipa s druge strane.

2. Književnost bosanskih muslimana se razvija na orijentalnim jezicima (turskom, arapskom i persijskom) i pismima. Za vrijeme turske vladavine u Bosni, turski jezik se koristio u administraciji, arapski je bio jezik vjere, a persijski jezik orijentalne poezije.
3. U ovom periodu dolazi do pojave alhamijado literature (od polovine XVII do kraja XIX vijeka) na narodnom jeziku i arapskom pismu-arebici, koje se učilo u vjerskim školama (mektebima). Naziv alhamijado izvden je od arapske riječi „ala’džemijje“ što znači strani, nearapski. U BiH ovaj oblik literature koji je bio raznovrstan i tematski i forme radi (pjesme, kratke priče, udžbenici i vjerske pouke) je karakterističan samo za muslimansku sredinu.

4.Jezik usmene narodne književnosti. Posebno se ističu naše narodne balade Hasanaginica, Smrt Omera i Merime, sevdalinke, epske junačke pjesme bošnjačkih Krajišnika, sandžački junački ep Ženidba Smailagić Meha–Avda Međedovića… Nailazimo na odnos ikavizama i ijekavizama, izvršenu i neizvršenu novu jotaciju, šćakavizme i štakavizme… (vidi se u različitim varijantama balade Hasanaginica). Jezik sevdalinki posjeduje zapadnobosanski, srednjobosanski i hercegovački jezički tip.

5. Epistolarna književnost ili pisma muslimanskih krajišnika (krajišnička pisma) su službenog karaktera, a nastaju u periodu od 16-18. vijeka, pisana narodnim jezikom sa dominirajućim ikavizmima i prisustvom zapadnih šćakavskih bosanskih oblika, dok su iz Hercegovine ijekavska sa novoštokavskim osobinama i bosančicom, bosanski oblik stare ćirilice, koji se upotrebljavao kao svjetovno a ne kao vjersko pismo. Bosančicu koriste bosanski begovi, pa se stoga nazivala begovo pismo ili begovica.

6. Tada nastaje prvi dvojezični rječnik (bosansko- turski) Potur-Šahidija (pučki) narodni rječnik iz 1631. godine, čiji originalni naziv glasi Magbuli-Arif, što u prijevodu znači „Što se sviđa razumnima“, čiji je autor čuveni Muhamed Hevaija (Zračni) Uskufija. Naglasila bih da je to ujedno najstariji rječnik bosanskoga jezika i ujedno dokaz vezanosti Bošnjaka za svoj vlastiti jezik i tradiciju koja se već početkom 17. vijeka ogleda u leksikografskom radu. Interesantno je da je rječnik pisan u stihovima, bogat je ne samo leksičkim pojedinostima iz bosanskoga jezika, već i upotrebom ikavizama, što je i bilo karakteristično za taj period u Bosni. Rječnik ima tri dijela: predgovor, sam rječnik i pogovor. U predgovoru Hevaija navodi svoju biografiju, kao i razloge zbog čega je značajno da sastavi rječnik bosanskoga jezika. Pisan je na turskom jeziku u stihovima (330 stihova) po sistemu arapske metrike. Ukupno sadrži 700 riječi bosanskoga jezika.

BOSANSKI JEZIK 1878-1918. GODINE
AUSTROUGARSKO DOBA

Najveći preporod u životu i kulturi Bošnjaka nastao je povlačenjem Turaka i dolazak Austro-Ugara u Bosnu 1878. godine. Ljudi su do tada za bosanski pisani jezik koristili arapsko pismo (arebicu), djelimično bosančicu, te Vukovu ćirilicu. Odlaskom Turaka arebica se i dalje upotrebljava, a bosančica nestaje. Dolazi do pravopisne reforme arebice u čemu je najuspješniji bio Džemaludin Čaušević. Veoma važno je bilo izvršiti pravopisnu reformu arebice zbog upotrebe jezika u muslimanskim (vjerskim) školama u kojima su udžbenici bili pisani na turskom jeziku. Stvorile su se težnje da se maternji jezik uvede u te škole, stoga je bosanski jezik ušao u nastavni plan ruždije 1884. godine. Za uvođenje narodnog jezika u vjerske škole najzaslužniji su: Sejfudin Proho, Omer Humo, i Ibrahim Seljubac. Tada počinju da se štampaju početnice pisane arebicom na bosanskom jeziku.
Muhamed Agić je 1868. godine objavio prvu početnicu. U njoj naizlazimo na miješanje ikavskih i ijekavskih oblika kao i pojavu brojnih orijentalizama.
Pri kraju turske vladavine okretanjem ka Evropi u Bosni se javljaju reformski procesi na polju obrazovanja. U drugoj polovini 19. vijeka, iako se suprostavljalo Vukovom fonološkom pravopisu, do kraja vijeka je bio prihvaćen pa i u Bosni i Hercegovini.
Godine 1867. izlazi prvi srpski bukvar pisan novim fonološkim pravopisom u Sarajevu. Tada izlazi i list Sarajevska vila. Prvi bošnjački listovi, Bosanski vjestnik (list izlazi od 1866. do 1887. jednom sedmično), i Sarajevski cvjetnik, objavljen 1868. godine, urednika Mehmeda Šakira Kurtćehajića. U listovima se objavljuju bošnjačke lirske i epske pjesme na čistom narodnom jeziku.Oba su štampana uporedo na turskom i bosanskom jeziku, Vukovom reformisanom ćirilicom.  Tada dolazi do osnivanja bošnjačkih listova i časopisa. Godine 1891. počinje izlaziti prvi bošnjački list Bošnjak, štampan latinicom. Časopis je gajio jasnoću izraza, jezičku izvornost i jednostavnost. Ovu jezičku težnju, privrženost narodnom iskazu i njegovanju leksičke i gramatičke jasnoće će kasnije gajiti prvi bošnjački književni časopis Behar, pokrenut 1900.- te godine, koji je napisan latiničnim pismom. Kao Behar i naredni časopisi Gajret i Biser gajiće čistotu, jednostavnost i jasnoću izraza.  Krajem 80-tih i 90-tih godina 19. vijeka pojavljuju se bošnjački pisci koji pišu na maternjem jeziku i latiničnim pismom. Najznačajniji među njima je bio Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. On duhovno odvaja Bošnjake od orijentalne tradicije

U svojim djelima Pouka o lijepom ponašanju1883. koja je štampana na narodnom jeziku i latinicom, zatim Narodnom blagu1887. , prvoj zbirci bošnjačkih narodnih umotvorina, ima velik uticaj na prihvatanje latiničnog pisma kod Bošnjaka. Tome doprinose i dvije sveske Istočnog blaga,1896. i 1897. Takođe je i prvi sakupljač dijalektološke građe u Bosni i Hercegovini. Kao osnova je maternji zapadnohercegovački ikavskoštokavski dijalekat i jezik narodne književnosti, sa vidnim odstupanjima i nedostacima.  U svojim djelima Pouka o lijepom ponašanju1883. koja je štampana na narodnom jeziku i latinicom, zatim Narodnom blagu1887. , prvoj zbirci bošnjačkih narodnih umotvorina, ima velik uticaj na prihvatanje latiničnog pisma kod Bošnjaka. Tome doprinose i dvije sveske Istočnog blaga,1896. i 1897. Takođe je i prvi sakupljač dijalektološke građe u Bosni i Hercegovini. Kao osnova je maternji zapadnohercegovački ikavskoštokavski dijalekat i jezik narodne književnosti, sa vidnim odstupanjima i nedostacima. Znatnu ulogu u prihvatanju latiničnog pisma imao je i zbornik austrijskog visokog činovnika i osnivača Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Koste Hermanna,Narodne pjesme Muhamedanaca u Bosni i Hercegovini,1888. i 1889. Epske narodne pjesme Bošnjaka pokazuju novoštokavsku jezičku podlogu, mada ima miješanja dijalekatskih tipova te miješanja ikavizama i ijekavizama. Za vrijeme austrougarskog upravitelja Benjamina Kalaja, u Bosni je korišten isključivo naziv bosanski jezik kome je dat veliki politički značaj.

BOSANSKI JEZIK 1918-1991. GODINE
JUGOSLOVENSKO DOBA

Period kada se piše i čita na srpskohrvatskom i hrvatskosrpskom jeziku. Time dolazi do zabrane upotrebe naziva bosanski jezik.
2. Sa pojavom srpskohrvatskog i hrvatskosrpskog jezika uporedo dolazi do iščezavanja bosančice i arebice. Sa druge strane naglo počinnju da se koriste latinica i ćirilica. 3. Novosadskim književnim dogovorom iz 1954. i Pravopisom srpskohrvatskoga i hrvatskosrpskoga jezika iz 1960. bogata leksika bosanskog jezika zanemaruje se i prilagođava pravopisima i i gramatikama koje su u upotrebi. 4. Pojavljivanjem književnih djela 60-tih i 70-tih godina XX vijeka: Kameni spavač – Maka Dizdara, Derviš i smrt i Tvrđava – Meše Selimovića, Pobuna i Uhodi – Derviša Sušića i Ponornice – Skendera Kulenovića…, vraćaju na pozornicu bosanski jezik, a ujedno njegove osobenosti i ljepotu.

5. U periodu između 1970. i 1980. godine bosanskom jeziku se priznaje osobenost ali ne i pravo na naziv. Naziva se bosanskohercegovački standardnojezički izraz, posmatran kao podvarijanta srpskohrvatskoga jezika. Godine 1972. pojavljuje se Biserje,antologija bošnjačke književnostiAlije Isakovića. 6. Godine 1973. Izlazi iz štampe rječnik Turcizmi u srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom jezikuAbdulaha Škaljića,i Muslimanska imena orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini,Ismeta Smailovića 1977. godine.

BOSANSKI JEZIK OD 1991. GODINE DO DANAS
BOSANSKO DOBA

1. Ova faza je daleko najvažnija i najpresudnija za razvoj bosanskoga jezika. Godine 1984. izlazi iz štampe prvi sintetski rad o jezičkim izvorima i identitetu Bošnjaka i o samom bosanskom jeziku. Autor rada je Dževad Jahić a rad je objavljen u Sveskama Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa u Sarajevu.
Popisom stanovništva 90-tih godina XX vijeka 90% Bošnjaka izjasnilo se da im je maternji jezik bosanski. 2. Godine 1991. naziv bosanski jezik je vraćen, nakon više od 80 godina. Te godine iz štampe izlaze knjige Jezik bosanskih Muslimana Dževada Jahića i Bosanski jezik Senahida Halilovića.
3. Alija Isaković sačinjava Rječnik karakteristične leksike, 1993. godine.
4. Senahid Halilović je izradio Pravopis bosanskoga jezika, 1996. godine, i Pravopisni priručnik, sačinjene prema odlukama Pravopisne komisije od 18 članova. Predsjednik komisije je bio Alija Isaković. 5. Dževad Jahić, Senahid Halilović i Ismail Palić sačinjavaju Gramatiku bosanskoga jezika, 2000. godine.
6. Ibrahim Čedić je sačinio Rječnik bosanskoga jezika, 2007. godine.
7. Dževad Jahić izradio višetomni Rječnik bosanskoga jezika, 2010. godine.

Važno je spomenuti čuvanje bosanskoga jezika u islamskoj literaturi, vjerskom životu i vjerskim školama u savremenom dobu. Prijevodi Kur’ana na bosanski jezik (od postojećih šest) Besima Korkuta iz 1977. te najnoviji prijevod Kur’ana na bosanski jezik islamiste Enesa Karića iz 1994. godine.
Savremeni bošnjački pisci vraćajući se korijenima bosanskog jezika čuvaju i njeguju sve jezičke osobine, pišući podjednako i poeziju i prozu. Među njima bih svakako izdvojila: Huseina Bašića, Zuvdiju Hodžića, Nedžada Ibrišimovića, Abdulaha Sidrana, Jasminu Musabegović, Rešada Kadića, Muhameda Kondžića, Džemaludina Latića, Zihada Ključanina, Hadžema Hajdarevića, Safeta Sijarića, Fehima Kajevića..